NAPOMENA:
Ovaj tekst preuzet je iz moje knjige "Duh kontrainicijacije". Ukoliko želite da ovu knjigu, ali i druge moje knjige, čitate na hartiji a ne da buljite u ekran, obezbedite sebi primerak. Više o tome Sabrana dela Dorijana Nuaja
Po hebrejskoj mističnoj knjizi Zohar, Lilit je majka mešovitih
rasa, odnosno reda bića nastalih mešanjem takozvanih palih anđela i ljudskih
bića. Tih rasa ima pet: Amalekim, koji odgovaraju sefiri Keter; Nefilim, pali,
saobrazni sefiri Hokmah; Giborim, moćni, sefira Binah; Refaim, senke, sefire
Zeir Anpina (svi između Binaha i Malkut) i Anakim, divovi, sefira Malkut. Ova,
ljudima nevidljiva bića, predstavljaju nešto što se zove drugom stranom,
odnosno sitra ahra. Po Zoharu oni se javljaju krajem šabata i odlaze tek kad
Izrael obavi avdalu, molitvu odvajanja od njih. Po Zoharu, demon Asimon je
jedini u neku ruku dežuran za šabat koji vreba nedostojno polno opštenje. U
tome vidimo odjek drevnih seksualnih misterija tzv druge strane. Zohar pominje
demone – šedim u svojstvu ženskih demona kao šidot koje zadovoljstvo nalaze
isključivo u polnom opštenju sa ljudima, a sa kojima stvaraju demonsko
potomstvo tokom noćne polucije. Takođe, što nije bez značaja, rečju arka, po Zoharu,
označava se jedna od sedam donjih regija u kojoj prebivaju Kainovi potomci. Tom
regijom vladaju dva, kako se kaže, poslanika: Afrira i Kestimon. Navodno, naš
svet, odnosno gornja zemlja po Zoharu, zabranjena je za Afrira i Kestimona.
Jedan od ključnih likova sitra ahre jeste Lilit.
Uopšteno govoreći Lilit predstavlja destruktivni vid ženske svemoći. Ako je
posmatramo samo iz biblijske perspektive videćemo da ona kao proždirateljka
predstavlja suprotnost ljudskoj Evi i Bogorodici. Međutim, Bogorodica
aktuelizuje izraz drevnog paganskog oblika začinjanja i rađanja bez učešća
muškarca, koji je u njenom slučaju apstraktan, a to je – Sveti Duh. Taj detalj
ukazuje na drevnost formule koja je aktuelizovana u hrišćanstvu, ali koja
nikada nije doživela rascvetavanje u punoj snazi osobenoj za drevne prauzore.
Lilit je izraz tih prauzora koji je odbačen od strane kasnijih religijskih
oblika. Naglasio bih ponovo da je Isus Hrist, po ženskoj liniji, a ne po muškoj
(jer kako bi?), u srodstvu sa kraljevskom lozom Davidovom, što predstavlja
matrimonijalni aspekt porekla i identiteta. Dakle, u samoj svojoj suštini
hrišćanstvo je ženski kult, ali se kao takvo nije moglo razviti jer je prepreka
tome bila već čvrsto ukorenjena patrijarhalna, solarna, muško-centrična svest
čija su žarišta bila u iranskoj, rimskoj, helenskoj, hebrejskoj i egipatskoj
kulturi. Ta ženstvena osnova hrišćanstva koje u središte kulta postavlja Sina i
Majku, dok je Otac apstraktan i u tom smislu odsutan, jeste ista ona matrica iz
koje poreklo vodi i Lilit. To je sumersko-semitska religijsko-magijska osnova.
Lilit, osim što je vampirsko-demonsko
ovaploćenje, ona je i Majka, Bogorodica, Inana, Ištar, Astarta, Afrodita,
Lamaštu, Šakti itd. To što je u mit ušla kao nešto zlo i odvratno posledica je
promena u religijskoj svesti te nadiranja novih magijsko-religijskih sila koje
su se usredsredile na jedan tip energije. Setimo se da svaka od blagorodnih
mediteranskih, bliskoistočnih ili indijskih boginja ima svoju mračnu stranu
koja može biti izražena i kroz posebnu božansku ličnost, ali zapravo potiče iz
jednog, rekao bih ambivalentnog, ženskog božanskog uzora mnogostruke prirode.
Nadirući istorijski solarni kultovi su neke njima neprikladne vidove te ženske
božanske mnogostrukosti jednostavno odbacili i anatemisali, verovatno iz
praktičnih ili etičkih razloga. Na primer, neprihvatljivo je bilo žrtvovanje
ljudi, naročito dece, ili su razlozi bili u potrebi za iznalaženjem novih,
praktičnijih formula kako bi se prevazišlo izopačenje kulta koje je možda
počelo da se dešava. Verujem da je to kasnije izgubljeno iz vida ali je taj
stav ostao na snazi, okoštao u inerciji mišljenja i običaja. Ta promena je već
vidljiva u dubokoj prošlosti. Tako je recimo akadsku demonicu Lamaštu nebeski
bog Anu, njen otac, isterao sa nebesa zbog njenog nevaljalstva. Biće da je ta
intervencija deo scenarija promene kojim se iz mitologije preinačuje njena
dotadašnja uloga te se naglašavanjem njenog opakog karaktera opravdava čin satanizovanja
i anatemisanja nekadašnjeg štovanog božanstva. Od tada je ona viđena kao
neprijatelj čoveka.
Lilit je takođe i gospodarica zveri (Potnia teron). Ona je vučica,
vampirica, zloslutna krilata himera, sova, lešinar, divlja mačka ili lavica.
Ona nije, poput sumerske Inane / Ištar božanstvo grada, odnosno civilizacije,
već je pre svega duh divljine. Osim toga, ona je kurva, bludnica, grešnica,
crna, zavodnica itd. U Starom zavetu Lilit se pominje kod Isaije (34:14,15),
ali se njeno prisustvo prepoznaje, iako nije direktno imenovana, i u Jovu
(18:15). „Zveri će s pustinje divlje pse sretati, jarci će se dovikivati, i aveti
noćne onde se naseliti i počinka naći. Onde će i zmije jajca svoja sneti,
leći male svoje pod senku njezinu. Onde će se i svi jastrebovi sresti.“ (Isaija,
34:14,15). Podvučena „avet noćna“ je u hebrejskom originalu zapisana kao Lilit.
Pojavljivanje Lilit u biblijskom tekstu poklapa se sa paklenim i zloslutnim
ambijentom. Kao i svi demoni, tako je i Lilit ovde prikazana u službi kazne
koju strašni abrahamski bog izriče onima koji se suprotstavljaju njegovoj
volji. Ona je u tom smislu oruđe njegove božanske pravde. Monoteistički verski
duh dozvoljava postojanje ovih drevnih bogova, među kojima je i Lilit, u ulozi
strašila i strogosti onog boga koji je Jedan. U kontekstu tadašnje nove
religije, stariji božanski uzori su svedeni na prihvatljivi nivo karikaturalne
potčinjenosti. Lilit je u hebrejskom kontekstu posebno fokusirana na porodilje
i decu, s obzirom na njenu mržnju prema Adamovom potomstvu iz razloga navedenih
u predanjima. Ona je na dubljem nivou predstavljena kao oskrnaviteljka ljudskog
semena, jer između ostalog, koristi iscurelu ili spermu bačenu na zemlju da bi
od nje stvorila sopstveno (demonsko) potomstvo. To je odjek drevne magijske
prakse stvaranja homunkulusa ili magijskog bića korišćenjem energije ljudskog
semena u cilju privremenog ovaploćenja određenih duhova / demona i njihovog
korišćenja u razne svrhe. Slično je poreklo i tzv magije urne, gde urna služi
kao zamena za ženski polni organ te je namenjena da primi seme koje pada na
talisman urezan na dnu posudice.
Takođe, u duhu lilitske magije su i orgijastični i seksualni
obredi, kao što su oni koji prate poljoprivredne radove, na primer kalemljenje
limuna (po jednoj legendi Lilit je stvorena iz limuna). Da bi se limun uspešno
nakalemio potrebno je izvesti magijski obred koji uključuje analni seks sa
devicom. Lilit ukazuje na neki nesvakidašnji i neuobičajeni seksualni odnos,
što asocira na posvećenički seks tantričke tradicije. U tom smislu upadljiva je
sličnost imena Lilit sa sanskritskim Lalita, koja predstavlja seksualni aspekt
Šakti. Takođe, ne bi trebalo smetnuti sa uma i kasniju neprihvatljivost
ritualnog žrtvovanja ljudi. To su sve oblici prastare lilitske magije. Iako se prestalo
sa tom praksom, inercija magijske struje je preživela ispoljavajući se kao
sukuba koja ljudima u snu otima seme. Sve ono magijsko i kultno, što je
potisnuto, nastavilo je da živi u izopačenoj, demonskoj, fantomskoj ili
klipotskoj formi, kao senka ili ljuštura.
Žak Bril u knjizi Lilit ili Mračna majka ukazuje na implicitno
pojavljivanje Lilit u starozavetnom tekstu vezano za kralja Solomona, čije je
ime inače povezano sa magijom. U Prvoj knjizi o kraljevima (3:16) imamo onu
epizodu kada je Solomon presudio u slučaju spora oko deteta između dve
prostitutke. Neki kabalisti u tim prostitutkama prepoznaju demonice Lilit i
Naamu (Nahemu). Drugo implicitno pojavljivanje Lilit je opet vezano za Solomona
(Knjiga o kraljevima, 10:1) i to u liku kraljice od Sabe, što je posebno
zanimljivo, budući da u tom slučaju Lilit poprima konkretno ljudsko obličje.
Kraljica od Sabe je njen avatar, inkarnacija ili sveštenica. Zapravo, budući da
dolazi sa divljeg, vrelog, pustog i paganskog juga arabijskog poluostrva (ili
sa roga Afrike), ona je predstavnik netaknutog svega onog kultnog i magijskog
koje je starozavetna monoteistička pravovernost proterala i proklela. Osobenost
sabejske kraljice bilo je izražavanje u zagonetkama, a što je, podsetimo se,
takođe osobenost sfinge. I opet, kako naglašava Bril, prvo iskušenje koje je
zadesilo Jova došlo je upravo od Sabejaca, podanika demonske kraljice.[1]
U pomenutoj knjizi Bril nas navodi na poznati deo iz biblijske Knjige postanja
gde su opisane dve priče o stvaranju čoveka. Prva priča ukazuje da je čovek
poslednje stvoreno biće na Zemlji, odnosno kruna stvaranja te su istovremeno
stvoreni muškarci i žene.[2]
Druga priča govori o čoveku stvorenom pre bilo koje druge stvari i bića, na
samom početku, te da je žena poslednja stvorena. Po hebrejskim predanjima žena
iz prvog stvaranja je Lilit. Zapravo, prvo stvaranje je opis temeljnih
vrednosnih i aksiomatskih pretpostavki nekog ranijeg kulturnog i religijsko-magijskog
oblika, dok je drugo stvaranje odraz kasnije ustanovljenog sistema po kome je
muškarac privilegovan u odnosu na ženu. Lilit je izraz te starije kulture.
Takođe, kao izraz jedne magijske kulture, muškarcu i ženi je od Boga data vlast
nad životinjama, da ih pripitome ali i potčine magijskim putem, odnosno data im
je magijska vlast nad daimonima čiji su totemski simboli razne životinje. Jedno
od tumačenja prvog stvaranja jeste da je Adam, prvi čovek, zapravo bio
androgin, koji je u drugom stvaranju bio rascepljen na muškarca i ženu.
Međutim, potrazi za poreklom Lilit u bibliji odgovara ova poslednja teza.[3]
Jevrejska legenda Lilit, umesto Adama, nalazi demonskog muškog
parnjaka Samaela, koji je u Talmudu nazvan Adam-Belijal. Njihovo potomstvo
obaviće Zemlju postojeći uporedo sa potomstvom Adamovim, ali oni ljudima neće
biti vidljivi. Bril zaključuje da je tako Lilit u svetu tmine izvršila zadatak
istovetan, ali u negativnom smislu, zadatku koji vrši Šehina, božansko
prisustvo, u svetu svetlosti.
Iz svega priloženog uviđamo telurske elemente porekla Lilit.
Međutim, njen suštinski aspekt je akvatički, koji je povezuje sa likovima grčke
mitologije, kao što je lepo pokazao Žak Bril. On naglašava tvrdnju Geršoma
Šolema da se istinsko prebivalište Lilit nalazi u dubinama mora (legende
pominju Crveno more). Otud njena srodnost sa sirenama i čudovišnim likovima
grčke mitologije. Grčke varijacije na temu Lilit su Geloa (sumerska Galu),
Lamija (ili Lamije), Skila, Ehidna, Meduza, Sfinga, Himera, Kirka, zatim
Harpije, Graje, Empuse (pojavljuju se u podne, poput Pana), Sirene, itd.
Lamija, demonska kraljica, ima crte kraljice od Sabe. Ona je vladarka
čudovišnih kanibalskih Lestrigona. Lamije u množini su kurve, a kurve su Lupe
(vučice) ili Lepore (lisice), odjek kulta svete prostitucije. Bril navodi da su
Gelo i Lamija slične sirenama i harpijama. Sve one su zavodljiva i čarobnička
stvorenja, imaju lica i poprsja devojaka, umesto šaka imaju kandže, ali iako su
morska čudovišta imaju i krila. Upravo je taj detalj znamenit. Vodeno stvorenje
sa krilima je saobrazno simbolu heruvimskog orla, odnosno znaku Škorpije, koja
je vodeni zmaj, a čija je strana sveta zapad. Takođe, Fork i Keto (deca Geje i
njenog sina Talasa), roditelji su Gorgona i Graja, od kojih je svakih bilo po
tri. Njima je zajedničko bilo to što obitavaju na dalekom zapadu, zemlji noći,
blizu Kraljevstva mrtvih (egipatski Tuat, zemlja mrtvih, takođe se nalazi na
zapadu, čarobnica Kirka je živela na dalekom zapadnom ostrvu).
Ehidna, ćerka Forka i Keto, je zmija otrovnica sa ženskim
likom, takođe poput Lilit, majka čudovišta (rodila je Kerbera, Sfingu, Hidru,
Prometejevog orla, Nemejskog lava, aždaje). Kao što sam naglasio, sva ta
čudovišna bića su preživele slike bogova starijih religijsko-magijskih oblika,
okamenjenih u negativnoj ulozi kasnijih mitoloških tvorevina. Ova zmija sa
ženskim licem snažno podseća na misteriju tarot arkane Snaga / Strast, jer
ukazuje na solarno prisustvo Zmije-Lava, odnosno Zveri koju kontroliše žena kao
Gospodarica Zveri / Potnia teron. Takođe, sumerski prauzor Lilit je zmijolika demonica
KI-SIKIL-LIL-LA koja se gnezdila na drvetu koje je posadila boginja Inana
(Ištar). Noćni, odnosno lunarno-zvezdani vid tog istog fenomena, zapravo bliži
tradicionalnom shvatanju Lilit, u tarotu je predstavljen kartom Zvezda. Kultno
mesto Ehidne je u drevnoj Skitiji (današnja Ukrajina), gde ju je pronašao
Heraklo, kome je ona rodila, između ostalog, Gelona i Skita (grad Gelon i narod
Skita). Skiti su misteriozan narod. Po Herodotu, oni su, mešajući se sa
Amazonkama, izrodili Sarmate (ili Sauromate) koji su nastanjivali Panonsku
niziju. Drevno skitsko kultno središte nalazilo se u zoni ušća reka Dnjepar i
Dnjestar u Crno More, a što je tačno nasuprot delti Nila. Tako dobijamo
perspektivu: Crno More - Mala Azija - Levant. Setimo se, po legendi, prve egipatske
faraonske dinastije uzimali su kimerske (skitske) crvenokose i riđe žene za
supruge, održavajući time i krvnu vezu sa ovim drugim, podudarnim proročištem.
Te žene bile su posvećene u kult gospodarica zveri i bile su deo skitske
likantropske magije (nešto poput nordijskih berserkira). Veza između ušća
Dnjepra i Dnjestra i delte Nila je prastara i potiče još od vremena kada je
kult boga Seta bio dominantan u Egiptu. Proizvod te veze je Sfinga, ćerka
Ehidne i Tifona, odnosno Seta. Setimo se, Sfinga je poput kraljice od Sabe,
izražavala sebe u zagonetkama. Teško je izvesti neposredne veze između ovih
relacija i Lilit. Ako Lilit shvatimo u užem smislu onda nikakvih veza nema, ali
posmatrajući šire, u liku Lilit, kao i u likovima mnogih drugih sličnih
mitoloških bića i demona, prepoznajemo tragove jedne drugačije religijske,
magijske i kulturne stvarnosti koja je organski povezivala udaljene narode i
rase u jedan sveljudski kontinuitet prvobitne tradicije, koji je imao jasne
međusobne kultne veze, razmene i kontakte.
[1] „U ovoj epizodi, volovi i magarice ukradeni od Jova, pobijene
sluge, metaforičke su zamene za njegovu decu. Kao i Lilit, i kraljica od Sabe
je - predstavljena bandama pljačkaša, njenih podanika - kradljivica i
daviteljka dece.“ Žak Bril, Lilit ili Mračna majka, Izdavačka knjižarnica
Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci / Novi Sad, 1993, str. 94.
[2] „Zatim Bog reče: Da načinimo čoveka po obličju i po prilici našoj,
pa neka ima on vlast nad ribama morskim i nad pticama nebeskim i nad
životinjama i nad celom zemljom, i nad svim gmizavcima koji gamižu po zemlji. I
Bog stvori čoveka po obličju svome; po obličju Božjemu stvori ga; stvori čoveka
i ženu.“ (Postanje, 1:26)
[3] Bril na sledeći način parafrazira jevrejsku legendu: „Lilit je
osporavala traženja svog muža da bude glava porodice ukazujući na
jednakovrednost njenih prava u okrilju bračnog para, jednakovrednost koja je
bila ishod podjednakih okolnosti stvaranja... Kada je Lilit postalo jasno da je
Adamova tvrdoglavost beznadežna, odlučila se na poslednji mogući postupak:
zazvala je ime Neizrecivog. Tad je na čudesan način dobila krila i kroz vazduh
pobegla iz Edenskog vrta.“ Žak Bril, isto, str. 98.